Da li stanovnici Srbije dovoljno znaju o tome odakle dolazi hrana na njihov sto? Znaju li ljudi poreklom iz Like, Korduna, Banije i Dalmacije dovoljno o tome kako se sada tamo živi? Koji su problemi lokalnih poljoprivrednika u ratom najteže pogođenim krajevima Hrvatske? Na ova i mnoga druga pitanja odgovoriće Miroslav Mašić u ovom i narednim tekstovima koje ćete moći da pročitate na portalu Agromedia.
Priča o Mileni Plećaš, kao samohranoj majci sa četvero djece, zahvaljujući poljoprivredi preživljava u gotovo pustom ličkom selu Bruvnu, koja je objavljena u desetak medija u cijelom svijetu zaintrigirala je mnoge za ovu tematiku. Ova priča je pokazala kako jedan dobro prihvaćen tekst i jedna teška životna priča može ljudima otvoriti vidike i približiti stvari o kojima tako malo znaju, a nisu ni svjesni da ne znaju.
Možda vas zanima
Gotovo pola miliona stanovnika Srbije na ovaj ili onaj način ima veze sa povratničkim područjima u Hrvatskoj. I u današnje vrijeme gotovo svakodnevno na razne načine stižu sirevi, krumpiri, pršuti pa čak i jaja iz Like, Dalmacije, Banije i Korduna u sve dijelove Srbije, a pogotovo one nastanjene ljudima iz tog kraja. Ti se proizvodi često nalaze i na Vašem stolu, a tako malo znadete o kraju iz kojeg potječu.
Serijalom tekstova u narednom periodu, predstavićemo ljude i život ljudi sa tog područja, prezentirati tople ljudske priče, ali i one nad kojima bi se svi trebali zamisliti, ljudima iz Srbije ćemo predstaviti područja iz kojih dolaze njihove komšije, rođaci i prijatelji, a ljudima iz tog kraja predstaviti život u nekadašnjem zavičaju o kojem znaju manje nego što misle da znaju.
„Sa petardama tjeramo vukove i divlje životinje koje sve češće prilaze kućama“ izjavi Milena Plećaš i gotovo da ostavi u nevjerici brojne medijske ekipe, koje su se prije ove priče sa gotovo pustim selima koja od izumiranja čuva nekad samo nekoliko staraca.
Priča o petardama i vukovima je obišla svijet, javili se brojni mediji i pojedinci, gosti pozvani i nepozvani došli i prošli, a priča pustih sela je ostala kao najveći problem ljudima koji tu žive i stvaraju egzistenciju.
Nema ko da radi – Nema više ljudi!
Samo nekoliko kilometara od Bruvna nalazi se selo Mazin. Nekada poznato poljoprivredno selo poznato po ličkom krumpiru, ali i ostalim kulturama danas gotovo izumire. Od nestanka ga čuva preostalih tridesetak stanovnika uglavnom treće životne dobi.
„O nekada čuvenom ličkom krumpiru iz Mazina danas je ostala samo priča. Djete moje nema to ovdje tko raditi. Nema više ljudi“, govori nam baka koja je u ovom selu provela gotovo cijeli svoj život.
Rodno selo, ostaje rodno selo, a da se sve skroz ne ugasi, brojnim aktivnostima pokušava spriječiti Radmila Vojinović, koja pored života u Zadru, sve više vremena provodi u selu svojih potomaka. Okuplja ljude sa svih strana, a pokušavaju zajedničkim snagama aplicirati i na bespovratna sredstva EU. Ali i sami se uvjeravamo u činjenicu da je teško veće iskorake napraviti sa ljudima treće životne dobi.
Zašto u Bačkom Bregi svake godine ima sve manje stanovnika?
Za nekoliko stotina krava u samom centru sela saznajemo da su vlasništvo čovjeka iz Splita sa kojim imaju ogromnih problema oko poticaja.
„Zakon je takav da je bilo kome potrebno bukvalno deset minuta da tudju česticu „ucrta“ i na nju uzima ne male poticaje u poljoprivredi, a stvarnim vlasnicima koji su u Srbiji i u cijelom svijetu potrebni su dokumenti, posjedovni i vlasnički listovi, nekoliko sedmica vremena i ogromni troškovi oko nekoliko odlazaka u Zadar da bi tu zemlju skinuo“, govori nam srednjovječni čovjek iz Mazina koji želi ostati anoniman, ali ipak upozoriti širu javnost na ono što se događa na brojnim područjima.
Nastale su međe i ograde gdje nikad nisu bile. Ovo više nema smisla. Sve je dobro dok netko ne strada zbog ovog
Problemi sa poticajima u Hrvatskoj postali su izraženi poslijednjih godina kada se zakonskim izmjenama željelo omogućiti poljoprivrednicima brže upisivanje zemlje u ARKOD. U bezbroj slučajeva je to zloupotrebljeno, što je posebno izraženo u povratničkim područjima, tako da za gotovo 90 posto svih obradivih površina netko prima novčani poticaj, a da pravi vlasnici zemljišta najčešće sa tim nisu ni upoznati.
Na ovaj problem najčešće upozoravaju čelnici ličke općine Udbina koji se već godinama obraćaju na brojne institucije, ali problem još nije riješen.
„Nastale su međe i ograde gdje nikad nisu bile. Ovo više nema smisla. Sve je dobro dok netko ne strada zbog ovog“ upozorava zamjenik načelnika općine Udbina Milan Uzelac.
Do lakšeg upravljanja zemljištem uz informacione tehnologije
Koliko je problem izražen na Udbini, ali i ostalim mjestima dovoljno govori podatak da je samo na području Udbine jedna porodica na svoje ime upisala oko 900 hektara tuđeg zemljišta bez znanja vlasnika, gdje za ukupnu proizvodnju godišnje iz državnog budžeta dobijaju nevjerovatnih 400 hiljada eura.
Koliko je problem velik, govori nevjerovatan podatak da iz ovog sistema poticaja nije izuzeto ni zemljište Srpske pravoslavne crkve. Provjeravanjem samo nekoliko navoda od ljudi došli smo do zanimljivih podataka i zaključka da ova priča zahtjeva zaseban pristup.
I dok na jednom kraju Like i Dalmacije pojedinci uzimaju na stotine hiljada eura za zemljište čiji su vlasnici rasuti po cijelom svijetu, na drugom kraju mnoge oranice stoje zapuštene i pod bujadi, ali i velike površine koje se nalaze u minskom području na što upozoravaju brojne table.
Zbog starosne strukture stanovništva, ali i loše infrastrukture i izoliranosti ovih područja u mnogim slučajevima ostaje zabilježeno da ostaju neiskorištena sredstva sa kojima država nastoji pomoći očuvanju poljoprivrede na ovim područjima. Na poslijednji konkurs za dobijanje bespovratnih sredstava za kupovinu steonih junica javilo se jako malo ljudi iz ovih krajeva kojima je pomoć i najpotrebnija.
Razlog je pomalo čudan, ali i opravdan i realan. Država je sufinansirala kupovinu isključivo mliječnih krava, a na mnogim povratničkim krajevima nitko već godinama ne otkupljuje mlijeko pa su mnogi prešli na uzgoj goveda iz sustava krava-tele što ne zadovoljava kriterijume ovog natječaja.
Koje rase goveda su pogodne za tov?
Još gora je situacija sa bespovratnim sredstvima Evropske unije pošto do ovih ljudi ne dolazi dovoljno informacija o mogućnostima koje im se nude.
Jedan od njih je i Dušan Badža iz Belišana kod Obrovca koji trenutno ima preko 40 krava i dodatno planira proširiti proizvodnju. „U mom selu je nas nekoliko poljoprivrednika i ja sam se maksimalno posvetio ovoj proizvodnji“ govori nam Dušan, te nagovještava da će dodatno proširiti svoj stočni fond.
Udruženi poljoprivrednici ipak lakše do cilja
Nedostatak tržišta, nemogućnost prodaje vlastitih proizvoda, te staračka struktura stanovništva sve ubrzanije dovodi do apsurdne situacije da se sve više malih proizvođača gasi, a gotovo pusta povratnička sela postaju nove destinacije velikih farmera koji dobijaju ogromne novčane poticaje.
Komentari